Kad ga put nanese opet u naš kraj, možda ja više neću biti kao danas mlad. Ali, ipak, evo, sad se kunem, barem još jednom dok i ja ne umrem, nadam se da ću vidjeti Šabana Šaulića. Srce moje deli se, na pre i posle njeg, na mlade godine i žal što ostaje. Dolazit će tako dani da ću poželiti da mu ponovo čujem glas, da se u samoći pomolim za nas…
A put je čudan.. Bit će onih ljetnih popodneva kad zalazi sunce i počinje strujati koji dašak vjetra da neko vani upali radio… A na radiostanici Šaban Šaulić. Negdje u zraku kroz vjetar da se ponovo osjeti njegovo prisustvo, njegova duša. Bit će ga i u proljeće i na jesen kad se budu čistili vrtovi. Nekog će Bog natjerati da uključi neku radiostanicu dok nešto radi oko kuće, pa da se čitavim poljem prostre Šabanova duša, a naša srca rastope.
Sjećat ćemo ga se. Čak i ako ga krenemo zaboravljati, njegova duša će nas svako malo iznova podsjećati na to da je i fizički nedavno ovim prostorima hodao čovjek u kojem je ta duša živjela.
Danas smo prazni, a opet nekako i ponosni, punog srca. Prazni jer više nikad na ovim prostorima fizički neće hodati veliki Šaban Šaulić, a ponosni jer smo u takvom svijetu da imamo mogućnost kad god to želimo da odvrnemo po želji “do daske” bilo koju numeru iz Kraljevog velikog opusa.
I nikad se pomiriti nećemo sa sudbinom da je Kralj mrtav. Odzvanjaće njegov glas još mnogo vremena balkanskim ulicama, razlijevat će se niz Durmitor, Košutnjak, Kopaonik, Triglav, Bjelašnicu, Igman. Nosit će ga sigurno svojim valovima i Sava i Dunav i Bosna… Iznova će svaki put završavati u Crnom i Jadranskom moru, te opet izvirati na Vrelu Bosne, Save, Dunava..
Jer… duše kraljeva ne odlaze iz svojih kraljevstva.
