9
0
Sportski i životni put Miloša Vujovića savršeno opisuje latinska izreka ,,Per aspera ad astra“ (,,Preko trnja do zvijezda“). Trnovit je bio put koji je crnogorski rukometaš prešao poslednjih desetak godina. Nije dobio šansu u svom gradu i zaobilaznim putevima tražio je mjesto pod suncem. I završio među zvijezdama: dvadeset osmogodišnji reprezentativac izabran je za najbolje lijevo krilo Evropskog prvenstva.
Uvijek si bio neko ko je ostavljao srce na ulici, a sada i na terenu. Gdje tražiš, odakle izvlačiš tu inspiraciju?
Mogu da kažem da rukomet zaista igram sa velikim emocijama, ali i da sam tu neku energiju povukao sa ulice. Tako sam i krenuo da se bavim sportom, živio sam u jednoj ulici đe je bilo puno đece, đe su sportovi i igra sa loptom uvijek bili glavna tema. Sa te ulice sam pokupio taj karakter, tu borbenost i želju za pobjedom. Mislim da današnja đeca moraju puno više da izlaze na ulice i da se što više bave sportom, jer današnji svijet sa tehnikom je dosta pogoršao stanje u svijetu sporta, ali se nadam da će đeca nakon našeg uspjeha promijeniti mišljenje i zamijeniti telefon za loptu i za ulicu, ali ulicu u pozitivnom smislu.
Kako se kalio član idealne postave EHF Eura?
Rođen sam na Cetinju, u kolijevci crnogorskog rukometa, i rukomet je bio jednostavan izbor. Počeo sam da treniram jer je moj stariji brat Marko bio odličan rukometaš i u njemu sam prepoznao ljubav prema tom sportu. Vidio sam da ga ljudi vole i poštuju zbog toga čime se bavi, s tim što je on drugačijeg karaktera nego ja, lijen je. Volio sam da se takmičim sa njim, govorio sam mu da ću biti bolji od njega. On i Cetinje su ,,krivi“ što sam zavolio rukomet. Prve korake napravio sam U Cepelinu, kod oca crnogorskog rukometa, Miška Popovića, čovjeka koji je iznjedrio brojne asove i za kojeg imam samo riječi hvale. Da njega nije bilo, ne bih naučio neke vrlo bitne stvari. Od malena me učio poštovanju prema treneru, ispravnim pogledima na rukomet, naučio sam što je profesionalizam i mnogo toga što mi je kasnije trebalo kroz karijeru. Naredni korak bio je tipičan za sve rukometaše sa Cetinja. Potpisao sam za Lovćen i igrao na dvojnoj registraciji. Poslije godinu dobio sam poziv Pelistera iz Bitolja, đe je trener bio Ratko Đurković. Želio je da se priključim timu, otputovao sam tamo, ali klub je rano ostao bez finansijske pomoći glavnog sponzora, zbog čega sam se vratio na Cetinje. U Lovćenu se nijesam dugo zadržao. Bilo mi je malo ružno što kao Cetinjanin nijesam dobio priliku. Nijesam mogao da igram u Lovćenu, da li zbog toga što su bili ljuti na mene jer sam otputovao u Bitolj ili iz nekog drugog razloga, u svakom slučaju nijesam imao prostora da se vratim. Morao sam prvo nekoliko mjeseci da igram za Sutjesku, a potom sam prešao u Ulcinj.
Kako je dalje tekla tvoja karijera, da li je ovo bila, u neku ruku, prelomna tačka?
Bila je to prva prelomna tačka karijere. Mnogi igrači su mi se tada podsmijavali, a ja sam sve vrijeme imao visoke ambicije i ciljeve, smatrao sam da će kad-tad doći moje vrijeme. Zbog tog mog držanja, uvijek sam nailazio na ljude koji su sa potcjenjivanjem pričali o tome đe igram, s kim igram… Dosta ružan period sam prošao, ali sam zahvalan svima koji su me u to vrijeme prihvatili. Iz Ulcinja sam otišao u Budvansku rivijeru kod Brana Božovića, đe sam napravio pomak. Mnogo sam mu zahvalan jer me objeručke prihvatio i pomogao u razvoju. Napokon, 2014. godine, ostvarila mi se velika želja. Otisnuo sam se u inostranstvo i na horizontu je bila karijera o kakvoj sam maštao. Otišao sam u Pečuj, u drugu mađarsku ligu. Imao sam potrebu samo da izađem iz Crne Gore, znao sam ako tada ostanem u domaćoj ligi da ću ostati cijeli život. Osjećao sam da moram da napustim granice Crne Gore, iako mi je žao što to moram da kažem. Bio je to jedini način da budem na oku ozbiljnim ljudima iz rukometa. Došla je ponuda Pečuja, đe sam od početka pokazao koliko vrijedim. Bio sam prvi strijelac lige, počele su da stižu brojne ponude iz prve lige. Odabrao sam Tatabanju, što je bio odličan potez. Proveo sam tamo pet godina, stekao puno iskustva i napredovao u svakoj sferi. Trener je bio Vladan Matić, koji je takođe igrao lijevo krilo, znao sam da kod njega mogu da napravim korak više. Predao sam se maksimalno njegovom radu, otvorio mu karte i rekao: ,,Matke, hoću ovđe da naučim sve što mogu“. Prihvatio me, dao mi minutažu, to je sve što mi je trebalo. Kad sam došao u klub, na mojoj poziciji igrao je mađarski reprezentativac, vrhunski igrač, ali Matić je prepoznao da više želim, da sam vrijedan igranja za Tatabanju. Iz godine u godinu sam sve više napredovao, završavao kao najbolji strijelac lige ili na drugom, trećem mjestu. Srećan sam što sam proveo pet godina u Tatabanji, nakon čega je došla nagrada, poziv iz Bundeslige.
Ni dolazak u najjaču ligu na svijetu nije mogao da prođe glatko, kako si se izborio sa tim?
Dugo me mučila peta zbog koje sam propustio i EP 2020, da bi me mjesec prije početka sezone u Njemačkoj, dok sam vozio biciklo u Berlinu, zakačio kamion. Nijednog trenutka, međutim, nijesam gubio vedar duh. Povredu pete sam doživio u reprezentaciji dok sam još bio član Tatabanje, ali sam je obnovio po dolasku u Fukse Berlin. Prošao sam kroz mnogo iskušenja, mnogo teških momenata. Poslije svega što sam prebrodio i sa čime sam se sve izborio, malo koji igrač bi ostao na toj psihičkoj ljestvici da želi da nastavi još jače i više. Mnogi bi rekli – dosta je, ne mogu više. Ali uvijek sam vjerovao koliko mogu i za što sam stvoren. Bio sam na granici smrti, pola sekunde je odlučivalo hoću li biti živ ili mrtav. Nakon tog udesa nijesam mogao da se pomirim s tim da vozač kamiona može da mi uništi sve što sam stvarao godinama. Preživljeni stres ,,ubijao“ sam čeličnom voljom. Poslije 20 dana, još polomljenih rebara i otvorenih rana po tijelu, počeo sam da treniram. Ljudi i treneri iz kluba gledali su me u čudu i pitali: ,,Miloše, jesi li normalan, još ti krvare rane?“. Dan za danom bilo je sve bolje. Nikad se nijesam predavao, koliko god da sam imao problema. Gurao sam naprijed, vjerovao, i na kraju se isplatilo. Bog me pogledao u pravom momentu.
Na prvenstvu si se istakao po tome što si ostavljao srce na terenu, ostavio si na terenu sve ono što ti jesi i dokazao i pokazao da opravdavaš onaj nadimak “Avanti”.
Taj nadimak je nadimak moj pokojnog oca i on za mene znači puno. Sama riječ na italijanskom znači “naprijed”, ali sam ja u njemu pronašao motivaciju da nikad ne stanem, da uvijek gledam naprijed, da se borim i da težim ka tome da ostvarim svoje snove. Tokom čitave karijere, nikada se nijesam osvrćao na neke probleme koji su me zadesili. Imao sam nekoliko povreda zbog kojih bi drugi igrači možda i odustali jer je bilo zaista teško izboriti se sa svim tim problemima i okolnostima u tom momentu. Međutim, taj nadimak “Avanti” i vjera u bolje uvijek su me ćerali da idem naprijed, da uvijek pozitivno razmišljam i da se borim za ono što volim i ono što sam od malih nogu postavio sebi kao cilj, a to je da ću dotaći sami vrh. To je neka inspiracija koja me naćerala da nastavim dalje.
Pored majke, sestara, brata, tvoj stric ti je, takođe, velika podrška?
Tako je, porodica me uvijek podržavala, iz nje sam oduvijek crpio najveću snagu. Tu je majka, koja me uvijek dočekivala sa treninga i, da tako kažem, te ulične borbe, ona me hranila i stvarno sam joj mnogo zahvalan na tome. Jako rano sam ostao bez oca i jednostavno tu neku očinsku ljubav sam pronašao u stricu, on mi je zamijenio očinsku figuru. Uvijek me motivisao da se borim za ono što želim, odigrao je jednu veliku ulogu u mom odrastanju i mnogo sam mu zahvalan na tome. Moja porodica nikad nije posumnjala u mene, a bilo je dosta teških momenata u kojima bi neki roditelj rekao – hajde, sine, vrati se, vidiš da ne ide. Majka, stric, brat, sestre… uvijek su bili uz mene u svim situacijama. Zahvalan sam Bogu što imam tako razumnu porodicu, koja je uvijek pozitivno razmišljala.
Da li si ostao onaj Miloš od ranije, koji zacrta jedan cilj i ne čeka da se on ispuni, već odmah postavlja dalji i veći?
Rano sam shvatio da u životu jedino na taj način mogu uspjeti i uvijek sam sebi zadavao cilj po cilj. Nikada nijesam zamislio neki preveliki cilj i onda lutao. Uvijek sam postavljao cilj za cilj, i gledao da ti ciljevi budu što kraći. Kad dotaknem taj prvi cilj, osjetim draž tog uspjeha, ali odmah nakon toga postavljam drugi, treći ali, takođe, uvijek sam imao jasnu viziju do kojeg glavnog cilja moram da stignem. Mogu da kažem da sam do sada zadovoljan kako mii karijera ide i još uvijek vidim taj glavni cilj i nadam se da ću jednog dana doći do njega.
Koliko ti je na prvenstvu značilo to što je gotovo cijelo Cetinje bilo na onim tribinama, navijali su i podržavali vas?
Osjećaj je stvarno izvanredan, viđeti sve te ljude iz komšiluka koji su izdvojili veliko vrijeme i novac da bi došli da budu na tribinama u momentima kad je nama bilo jako teško je neprocjenljivo. Igrali smo sa moćnim reprezentacijama i nevjerovatan je osjećaj kad se okrenem put tribina i vidim sve te ljude koji nas od srca podržavaju. Nadam se da su prepoznali naš trud tokom cijelog prvenstva i nadam se da su, kad se sve sabere, srećni koliko smo uspjeli da postignemo, jer se radi o zaista fantastičnom rezultatu. Na ovom prvenstvu smo ispisali crnogorsku istoriju, uradili smo nešto što do sada niko nije, pobijedili smo tri jake reprezentacije kao što su Hrvatska, Makedonija i Slovenija. To su reprezentacije koje izdvajaju jako velike budžete i mi smo, u poređenju sa njima, u zaostatku u tom dijelu, međutim, mi smo pružili nešto što nema niko: veliki karakter u momentima kad je najteže. O tome dovoljno govori informacija da smo imali samo jedan trening svi zajedno, svi ostali treninzi su bili po grupama. Izvukli smo najbolje iz te teške situacije, jer smo na svakom testiranju imali pozitivnih slučajeva i to nas je dosta iscrpljivalo. Ipak, i pored toga uspjeli smo da pokažemo koliko vrijedimo i da smo jedna mlada ekipa koja može puno da postigne. Srećan sam zbog svih momaka koji su uspjeli da se pokažu u najboljem svijetlu, znam da su svi sada ponosni na nas, ali malo ko zna kroz kakva iskušenja smo prolazili.
Kad si postao akrobata, to je segment koji nas je sve iznenadio?
Dosta ljudi ne zna, ali ja sam kao dijete bio brake dancer. Moram to da pomenem, jer mi je to puno pomoglo jer svi ti moji potezi su potezi koji se ne uče. Kad nešto radiš srcem, ne postoje prepreke. Brake dance mi je dosta pomogao da u ovim slučajevima ne dolazi do većih povreda. Sve mi se to nekako poklopilo i tako je došlo do te lijepe energije kojom zrače moji potezi.
Kakav je bio osjećaj kada si saznao da si izabran u “All-Star” tim EHF Eura?
Vijest da sam izabran u idealni tim Evropskog prvenstva naćerala me da prelistam zbirku uspomena. Kad sam čuo za nagradu, mnoge stvari su mi prošle kroz glavu i krenule su suze. Nijesam mogao da se iskontrolišem, emocije su bile snažne. Ljudi su se pitali što mi je. Zamišljao sam da ću jednog dana dobiti to priznanje, čije težine sigurno još nijesam svjestan. Ali ponosno i srećno se ,,borim“ s tim. Drago mi je što vidim radost na licima porodice i prijatelja, ljudi me zaustavljaju na ulici i čestitaju. Stvarno veliko priznanje za Crnu Goru, onda i za mene. Što je sledeće? Neću sebi dati mnogo prostora za slavlje. Nijesam osoba koja se zadovoljava ostvarenim, razmisliću i postaviti novi cilj koji će me motivisati da radim još jače i više. Dobio sam ,,gorivo“ da uradim nešto više.
Izvor: Pobjeda, “Uz jutarnju kafu” sa Tijanom Perović – TV7
